Sjene lijepe priče ili druga strana makedonske medalje

  • Objavljeno: 05/08/2018
  • Autor:

Boravak u Makedoniji bio bi nam svima puno ugodniji, da postupci pojedinaca nisu bacili nekoliko sjena. Pa iako smo i na to bili spremni, moramo ih istaknuti i pokušati utjecati da se ne ponove.

Poznajući situaciju u odredu, među izviđačima, na to smo bili spremni još prije polaska, pa nas nije previše iznenadilo niti smo ostali zatečeni. Bili smo vrlo oprezni i kao što smo slutili, tako se i dogodilo. Naše veliko razočarenje i naš veliki neuspjeh pubertetsko je ponašanje naših članova koje je u više situacija prešlo granicu prihvatljivoga. Takav uzrok rezultirao je i odgovarajućim posljedicama, no više nego li djecom, na kojoj je da probaju, razočaranje je nekim od roditelja, koji su spremni relativizirati i abolirati svaki ispad svoje djece. To apsolutno ne smatram dobrim, jer u takvom je roditeljskom ozračju sve dopušteno, pa tako i krađa, uništavanje tuđe imovine, maltretiranje drugih (bullying), pušenje cigareta i drugih opojnih sredstava, isticanje simbola s negativnom povijesnom i društvenom konotacijom … Razmislite li bolje uočit ćete da ništa od toga niti zakonski nije dopustivo, pa ne vidim potrebe da djeci (u ovoj fazi njihova života) bude dopušteno u blažoj varijanti onoga što će već sutra biti spremni i ohrabreni učiniti, a smatrat će jednako tako prihvatljivim.

Relativiziranje gotovo svake problematične situacije s kojom smo se suočili u Makedoniji na koje smo ukazali, od strane roditelja, nikako ne doprinosi primarnom cilju i svrsi postojanja udruge, a to je odgoj djece, članova udruge.

Slikom ukazati kako u nekim gradovima prodaju sladoled od kanabisa na javnim mjestima nije dobra poruka djeci. Za razliku od sladoleda od kanabisa, privjeska u obliku lista marihuane ili kape prepune motiva istog, za djecu je možda manje štetan znak kukastog križa, svastiha, simbol nacizma, pa ako toleriramo nošenje ovakvih simbola (kanabisa), trebamo li biti tolerantni i prema nacističkim simbolima, koji su u tinejđerskim godinama isto „samo furka“ i znak „pubertetske nestašnosti“?

Kada su djeca s vama, ako tolerirate ovakve stvari i kada ste sami odgovorni za postupke svoga djeteta, neka slobodno nosi simbole kakve god vi prihvaćate, no kada dijete prepustite na odgovornost nekome drugome, osobi ili organizaciji, tada je nužno poštivati zakone i propise, kako države tako i te organizacije. Tada nije dopustivo svojim izgledom i ponašanjem nanositi štetu ugledu organizacije koju dijete ili odrasla osoba predstavlja svojom pojavom, odorom ili elementima odore, a izviđačka marama oko vrata i aktivnosti na kojima djeca sudjeluju u organizaciji skautskog pokreta to svakako jesu.

Nekim smo roditeljima još prije polaska na put otvoreno rekli: „dijete vam je zlostavljač“ ili „dijete vam se druži sa zlostavljačem i sudjeluje u zlostavljanju druge djece“. Nekima smo isto tako jasno i otvoreno poručili „dijete vam puši cigarete“, želeći da pravovremeno utječete na njihovo ponašanje. Vidim da se oni, koji su trebali, očito nisu našli prozvanima ili su odlučili negirati da je tako nešto moguće u slučaju njihovog djeteta. Dakle, tolerirate li to danas, a iza poruke „dijete vam puši“, a iza čega se možda skriva i ono što kroz daljnji razgovor na ovu temu niste željeli čuti: „radi cigarete vaše je dijete u noći s kišom i grmljavinskim nevremenom napustilo logor i djecu o kojoj je kao volonter preuzelo brigu, te je otišlo 11 kilometara pješice uz brzu cestu do obližnjeg grada kako bi kupilo kutiju cigareta“. Sjetite se svih onih koji su u noći, zbog smanjene vidljivosti, osim mrakom uzrokovane i blještavilom kiše, poginuli kao pješaci ili biciklisti uz prometnice diljem zemlje. Sjetite se slučaja pokojne Antonije Bilić i Dragana Paravinje. Jesu li i to slučajevi koje treba relativizirati?

Kao udruga, kao voditelji, stali smo u zaštitu vaše djece kada smo doznali da su postali žrtve vršnjačkog zlostavljanja. Kontaktirali smo roditelje, nastojali objema stranama dati do znanja da smo upućeni, da to nećemo tolerirati i da ćemo poduzeti sve što je potrebno da se ovakve situacije ne ponavljaju. No onda smo se isto tako osvjedočili da su i same „žrtve“ našle istomišljenike te su i same postale „zlostavljači“ svojih „zlostavljača“, pa je došlo do zamjene uloga. Djeca su vam se podijelila u dva „klana“ koji se međusobno mrze i zlostavljaju, a vi to relativizirate i niste spremni prihvatiti te nam se pridružiti u iskorjenjivanju ovakvih ružnih pojava. U tome više ne vidim odgovornost ili krivicu djece, nego vas roditelja.

Kao da nisam bio tu

Neugodno mi je bilo kada me je vlasnik autobus u Makedoniji pozvao na stranu te mi pristojno dao do znanja da je za našom/vašom djecom po izlasku iz autobusa ostao nered. Pritom mislim na zgužvane papire od sendviča, ljepljive papiriće od bombona, od čokolade, masne vrećice od čipsa, ali i žvakače zalijepljene za presvlake sjedala!!! Zamolio me da porazgovaram s vašom djecom i zamolim ih da ubuduće pripaze na red u autobusu. Zamolio me je. Nakon toga pokušao sam razmjere štete koju su u autobusu ostavili isto ovako slikovito prikazati i djeci. Pitao sam ih bi li njihove roditelje smetalo da takvo što ostave u njihovom osobnom vozilu. Kasnije sam od nekih od vas, od roditelja, čuo da vaša djeca zaista i ostavljaju takav nered u vašim osobnim automobilima. Vama na ponos. Djecu sam zamolio da ubuduće ne ostavljamo smeće, da ne lijepimo žvakaće i ne brišemo masne prste o sjedala autobusa. Isto sam ponovio još jednom nakon što smo prešli srpsko-hrvatsku granicu na povratku te sam ih zamolio da iz autobusa ponesu sve svoje smeće, kada smo već bili pred Velikom Goricom. Dakle, ne mogu reći da nešto nisu znali, da su zaboravili i da nisu upozoreni.

 

Nakon što smo napustili autobus, dobili smo sliku od vlasnika autobusa da vidimo što je iza njih ostalo u autobusu. Ostao je opet užasan nered. Dakle, riječ je o odgoju djece. O vašem odgoju te iste djece. Generaliziram, jer to se ne odnosi na svu djecu. Nisu svi ostavili nered, ali to su članovi koji nose našu odredsku maramu oko vrata pa se niti vozač, niti javnost ne pitaju tko od njih je to napravio. Napravili su članovi Turopoljske udruge skauta „Tur“. To je naša slika u javnosti. Rekla je jedna mama: „Pa sve je to plaćeno … već će to netko počistiti … bitno je da nisu ništa strgali“. Na žalost, doznajem od vozača da je potrgana jedna ručka na sjedalu, a plaćen je prijevoz do Makedonije, u Makedoniji i nazad, a ne primjerice brisanje flomastera sa stakla, grafita s oplate autobusa, urina sa sjedala, potrgane zavjese, čišćenje nepotrebno stvorenog i ostavljenog smeća. Možda školske ekskurzije i ostave nešto takvo u autobusu, ali po tome se mi razlikujemo od školskih ekskurzija. Mi brinemo. Mi smeće ne ostavljamo niti na ulici, niti u šumi, niti u autobusu. Mi djecu odgajamo, a većina ove djece koja su s nama bila u Makedoniji, odgajamo i učimo da u autobusu ne ostavljaju smeće već tri, četiri ili pet godina. Do sada su rijetko kada to učinila, pa ne znam što se to sada promijenilo, a za što vi imate razumijevanje. Opet ne svi vi, nego pojedinci. No, ako roditelji moga prijatelja to razumiju i opravdavaju, onda možda moji roditelji nisu baš sasvim u pravu, kao niti izviđački voditelji, koji stalno insistiraju na redu, čistoći, higijeni i bezgrešnoj slici izviđača u javnosti.

Odgoj djece nešto je što ne poznaje kompromise, pa tako od djece ne možemo tražiti da kod kuće budu uzorna, uredna i čista, da poštuju autoritet (vas roditelja) i da se s poštovanje odnose prema starijima (vama, rodbini, djedovima i bakama), a da to nije toliko bitno i da u tome ne treba biti krut i zahtjevan u školi, na izviđačima, prema treneru ili prema osoblju dućana ili restorana. Dakle, ponovno ću ustvrditi da nam s odgojem baš nije sve kako bi trebalo biti, kako su nas roditelji odgajali, a to se kod današnje djece itekako vidi. Za njima ostaje nered, šteta, jedni duge vrijeđaju, omalovažavaju kako bi sebe uzdigli u društvu, a susjede, učitelje i nas, izviđačke voditelje ne pozdravljaju kada nas vide na cesti. Odgoj… ili loš odgoj.

Nestaško ili lopov?

Odgoj, etičke, moralne i religijske norme ponašanja, da ne kažem zakoni i Božji zakoni nalažu nam da ne uzmemo ništa što nije naše. Tako bi barem trebalo biti. To su nas učili da se naziva otuđenje, krađa. Pa makar ona proistekla iz igre, to je krađa. Zbog toga ne dopuštamo i ne toleriramo otuđenje državne ili izviđačke marame. Kada netko za povrat traži čokoladu, gajbu piva ili što drugo – to je ucjena. Iako je otuđenje zastave stvar tradicije kod izviđača, vašu djecu danas učimo da se to ne smije napraviti, ako prethodno osobi ili udruzi kojoj namjeravamo otuđiti zastavu, ne najavimo svoju namjeru. Tada to postaje igra s pravilima. Tada smo drugu stranu upozorili i dali joj do znanja da ćemo je staviti na kušnju. Tada i druga strana ima priliku provjeriti budnost i ozbiljnost svojih dežurnih, jer njihov je zadatak brinuti o sigurnosti ljudi i opreme u kampu. Ali lopovi nikada ne najavljuju svoj dolazak i za njih čovjek nikada ne može biti dovoljno budan i spreman. Najzad, žalosno bi bilo da smo došli u prijateljsko okruženje i da cijelo vrijeme moramo strepiti tko naš to namjerava ukrasti. Bez najave, u takvim uvjetima, nema niti potrebe za dežurstvom, jer želja nam je bila u Makedoniji vašoj djeci priuštiti što više zabave, a što manje obveza. Tako nismo imali ustrojena niti noćna dežurstva.

No naša/vaša su djeca igru uspjeli pretvoriti u krivično djelo. Tražeći Pokemone po cijelom kampu, uz središnji objekt organizatora naletjeli su na veću količinu sokova odloženih van, na otvorenom, njima dostupnih. I nisu odoljeli. Bez pitanja i suglasnosti svojih voditelja ili domaćina, organizatora Smotre, poslužili su se i popili desetak bočica sokova, namijenjenih za prodaju, ali bez da su ih platili. Dakle, upustili su se u krađu. Isto tako, tražeći Pokemone, prolazili su kroz brojne nacionalne kampove te su bili u prilici vidjeti još štogod što bi im moglo zatrebati. Primjerice, svjetiljke, ručnike, majice, sjekire, ruksake … Ako ćemo opet relativizirati prethodnu situaciju, otuđenja sokova, te ćemo ovaj slučaj nazvati dječjim nestašlukom i „snašli su se“, bi li onda trebali reći: „trebali su Francuzi bolje čuvati svoje stvari. Tko im je kriv“ i time krivicu prebaciti na odgovornost žrtve, ukoliko bi joj bilo otuđeno nešto od osobne opreme.Danas sok na susretu izviđača, sutra cigarete s kioska, prekosutra auto-radio iz susjedovog vozila, potom novac iz banke … i tako to krene, a dijete se s odrastanjem, uz toleriranje „nestašluka“ pretvori u vještog lopova. Dakle, stava sam da ne smijemo tolerirati niti otuđenje kemijske olovke iz odredske prostorije, jer nakon nekoliko uspjeha ovakav model ponašanja prijeđe u naviku.

Ova sjenovita priča zasjenila je onu lijepu, koja bi nam trebala ostati kao uspomena na Makedoniju. Zasjenila ju je svojim sivilom i količinom teksta. Mene sve ovo zaista muči i smatram to neprihvatljivim, no bez vaše pomoći, bez vaše spremnosti da ove probleme zajedno rješavamo i uz vaše relativiziranje, ne vidim da napredujemo u odgoju djece, a ja sam dužan preuzeti zakonsku odgovornost za svaki postupak vaše djece kao članova naše udruge. Je li onda vaše toleriranje dječje „nestašnosti“ odgovorno prema meni? Govorimo li o uzajamnom poštovanju? Razmislimo svi o tome.

Ne moraliziram prema vama praveći se da ne vidim smeće pred svojim vratima. Dapače svoje smeće polako čistim, iako svakodnevno nastaje novo. I moje je dijete „nestašno“, ali ja to ne skrivam, ne toleriram, ne relativiziram, ne pravim se da toga kod mene nema i za to preuzimam roditeljsku odgovornost, kolika god je cijena. Stoga imam pravo o tome govoriti i pozvati druge, vas, da ne budemo slijepi uz zdrave oči i da ne budemo voajeri, nego odgojni subjekti u životu vaše/naše djece.

Napomena: neke od fotografija ukazuju na neke stvari koje ne smatram prihvatljivim, dok su neke od fotografija priložene ovom tekstu, samo zato da ga popune, a nikako se ne uklapaju u ovaj tekst.