Pod semaforskom signalizacijom podrazumijeva se slanje poruka na daljinu korištenjem signalnih zastavica. Nastala je davne 1803. godine i u današnje vrijeme se najčešće naziva “Semafor”. Godine 1933. je međunarodno kodirana i tako postala opće priznati način optičkog signaliziranja na kraćim udaljenostima. Uz pomoć dvogleda, u dobrim uvjetima vidljivosti, sporazumijevanje semaforom je moguće na udaljenostima do tri kilometra.

Izviđači često koriste ovaj sustav slanja poruka, naročito na izviđačkim natjecanjima. Najčešće se šalje poruka koja sadrži 30 znakova, od kojih obavezno dva broja. Drugi često korišteni metoda relejno slanje poruka, gdje se poruka prenosi od primarnog pošiljatelja ka krajnjem primatelju preko pomoćnih primatelja / pošiljatelja – releja.

Same zastavice su dimenzija 40 x 40 cm, dok je palica dužine oko 60 cm. Platno je najčešće dvobojno, podijeljeno po dijagonali na dio bijele boje i dio crvene boje, mada ovo nije jedina kombinacija boja. Boje ovise od mjesta sa kojeg se šalje poruka i od vremenskih uvjeta (npr., ako je u pitanju poljana ili ako je u pozadini pošiljatelja šuma, kombinacija je crveno-bijela, ako su u pozadini pošiljatelja stijene ili je maglovito vrijeme, kombinacija je plavo -žuta, gdje je platno sastavljeno iz četiri kvadrata u šahovskom rasporedu).

Prilikom slanja poruke, potrebno je zauzeti dobar položaj kako bi primatelj poruke jasno vidio pošiljatelja. Pošiljatelj poruke zauzima raskoračni stav, stopala su u širini ramena. Početak i kraj poruke signalizira se kružnim pokretima obje ruke (tri puta). Radi lakšeg sporazumijevanja, riječi (a i slova) se odvajaju tako što se zastavice ukrste u položaju kada su ruke spuštene. Na ovakav način mogu se slati slova i brojevi, s ‘tim što se brojevi šalju cifru po cifru na sljedeći način:

  1. svaka znamenka se šalje kao kombinacija “dvojki” i “jedinica” tj.. “udarcima” dvije ili jednom zastavicom (uvijek onom koja je u desnoj ruci). Npr., ukoliko šaljemo znamenku 5, poslaćemo je kao “dvojka” + “dvojka” + “jedinica” jer je 5 = 2 +2 +1;
  2. znamenka “nula” se šalje kružnim pokretom zastavice, kao da pišete znamenku u zraku. Ukoliko broj sadrži više od jedne nule (npr. dvije) za njihovo ispisivanje koristiti obje zastavice istovremeno. Npr., broj 100 ima dvije nule i šalje se kao “jedinica” i dvije nule a broj 1000 ima tri nule i šalje se kao “jedinica” + dvije nule + nula .

Ovo nije jedini način slanja brojeva. Koristi se i metoda slanja brojeva koji podsjeća na raspored sati na satu.

Slova specifična za naš jezik se šalju na sljedeći način:

  1. Ć se šalje isto kao C, s ‘tim što se desnom rukom “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na C;
  2. Č se šalje isto kao C, s ‘tim što se desnom rukom “udari dva puta” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na C;
  3. Đ se šalje isto kao D, s ‘tim što se desnom rukom “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na D;
  4. Dž se šalje isto kao D, s ‘tim što se desnom rukom “udari dva puta” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na D;
  5. Lj se šalje isto kao L, s ‘tim što se objema rukama “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na L;
  6. Nj se šalje isto kao N, s ‘tim što se objema rukama “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na N;
  7. Š se šalje isto kao S, s ‘tim što se objema rukama “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na S;
  8. Ž se šalje isto kao Z, s ‘tim što se objema rukama “udari jednom” u zrak da bi se naglasila razlika u odnosu na Z.

MORZE-OVI ZNAKOVI

MORSEOV KOD

Morseov kod ili abeceda je metoda prenošenja informacija koristeći standardizirane sekvence kratkih i dugih oznaka ili pulseva (najčešće korištene crtice i točkice). Pulsevi se služe kao oznake za slova, brojeve, interpunkcijske i ostale specijalne znakove. Originalno kreiran za potrebe električnog telegrafa sredinom 1830-tih, također je korišten za ranu radio komunikaciju. Razvojem komunikacijske tehnologije, Morseov kod je postao zastarjeo te se danas još koristi samo kao komunikacija u slučaju opasnosti, kao navigacijski radio signali i u radio amaterstvu ili kao indentifikacija signala mobilnih telefona, a koriste ga naravno i izviđači.

Morseov kod može biti emitiran na razne načine. Originalno je emitiran kao električni impuls duž telegrafske žice, ali isto kao i audio zvuk, radio signal, kao mehanički ili vizualni signal (npr. bljeskovi svijetla). Budući da se za emitiranje koda koriste samo dva stanja (on -off, 0 -1, da -ne…) to je ustvari rana primjena binarnog koda. Internacionalno prihvaćeni standard za Morseov kod se sastoji od šest elemenata:

  • Kratki znak, ili točka
  • Dugi znak, ili crta
  • Razmak među elementima istog slova – traje koliko i jedna točkica
  • Razmak između slova – traje koliko i 3 točkice
  • Razmak između riječi – traje koliko i 5 točkica
  • Razmak između rečenica

Sredinom 1830-tih, Samuel Morse i Alfred Vail, razvili su električni telegraf koji je koristeći električnu struju upravljao elektro magnetom sa jedne ili druge strane žice. Tehnološka ograničenja su onemogučavala slanje individualnih znakova u čitljivom obliku stoga su izumitelji morali smisliti drugačiju metodu komunikacije. Koristeći papirnu vrpcu po kojoj je elektro magnet strugao kad je kroz žicu puštena električna struja, dobili su vrpcu koja je djelom bila “izgrebana”, a dijelom ne, ovisno o tome je li ili nije puštana struja duž žice.

Morseov kod je zamišljen da omogući operaterima da “dešifriraju” i čitaju oznake sa papirne vrpce. Prvotna ideja je bila da se šalju samo brojevi koji bi označavali riječi koje bi operater potražio u knjizi, međutim uskoro se razvila potreba za nekim specijalnim znakovima i složenijim porukama, tako da su sva slova i brojevi dobili svoju oznaku u crticama i točkicama.

Kada bi magnet strugao po vrpci proizvodio je kliktav zvuk, tako da su ubrzo operateri naučili “čitati” poruke simultano kako su stizale, tako da nije bilo potrebe za papirnom vrpcom. To je omogučilo upotrebu Morseova koda u radio komunikaciji koja je crtice i točkice interpretirala kao tonove ili pulseve znane kao “dah” i “dit”.
Moreseov kod prvotno je zamišljen da bude jednostavno čitljiv ljudima bez uporabe računala, da postoji mogučnost improvizacije kod biranja načina ili izvora energije emitiranja te da samim time bude koristan kao kominakicaja u slučaju nužde (npr. paljenje i gašenje svijetla, spajanje i prekidanje strujnog kruga, razni zvukovi (kucanje, struganje), razni vizualni podražaji (svijetlo, boje…). Međutim dužina i veličina varijabli elemenata Morseova koda otežala je integraciju sa automatiziranom računalnom komunikacijom pa su ga zamjenili drugi formati kao npr. Baudotov kod ili ASCII.

Današnja inačica morseova koda se razlikuje od originalne verzije koju su originalno razvili Morse i Vail. 1848 U Njemačkoj je modificiran originalni kod te nakon što je izmjena opće prihvaćena, originalna verzija je ostala korištena samo u nekim Američkim tvrtkama te je danas poznata kao Američki morseov kod.

U pisanju Morseova koda koriste se dva simbola “-” (dah) i “.” (dot). Točkica ili dot je mjerna jedinica vremena i oznaka tempa slanja poruke. Jedna crtica obično traje tri točkice.

Logička tablica – za lakše pamćenje Morzeovih znakova: