Ugodan proljetni dan u veljači omogućio je Turovcima ugodnu šetnju povijesnom jezgrom grada Zagreba, koji im je otkrio svoje bogatstvo kulture, arhitekture i povijesti.

Lijepo zimsko vrijeme, na žalost, pogodno je i za širenje viroza i gripe, zbog čega mnogi, koji su željeli nisu bili u prilici pridružiti nam se na ovom slatkom izletu, zbog čega nam je osobito žao. Okupilo nas se 59, a priču o povijesti Zagreba, koji je ne tako davno obuhvaćao tek dva naselja: Gradec i Kaptol, dok su se od Ilice do Save, kao i preko nje, u Turopolju, širila nepregledna polja, započeli smo još u autobusu. Saznali smo da je Zagrebačko polje u prošlosti presijecao niz potoka koji su se slijevali s Medvednice, uz potok Ilicu, do potoka Tuškanca koji je tekao današnjom Frankopanskom ulicom, do potoka Medveščaka, koji je dijeli Kaptol od Gradeca.

Podijelili smo se u tri uzrasne grupe, kako se ne bismo kretali svi istim putem, ali odlično organizirani uspjeli smo izlet odraditi prema programskom i vremenom planu te se vratiti kući kako smo i najavili.

Šetnju smo započeli na Glavnom kolodvoru uglavnom prateći Lenuzzijevu potkovu, zelenu oazu u središtu metropole. Najmanji su pošli uz Botanički vrt, zgradu Državnog arhiva do Hrvatskog narodnog kazališta, zgrade Zagrebačkog sveučilišta, preko Cvjetnog … pardon, Trga Petra Preradovića do Muzeja čokolade, koji je bio središnja točka ovog izleta. Oni malo stariji Lenuzzijevu potkovu su počeli pratiti preko Tomislavca, Štossmajerova trga i Zrinjevca, prisjetivši se brojnih hrvatskih velikana kome smo u čast postavili spomenike i biste u srcu grada. U šetnji gradom sreli smo mnoge velikana, od Marka Marulića, Nikole Tesle, kralja Tomislava, Stjepana Radića, Josipa bana Jelačića, Petra Preradovića i ostalih junaka hrvatskog narodnog preporoda. 

Posjet novootvorenom i vrlo dobro koncipiranom Muzeju čokolade svima je bio najdraži dio puta, iako su mnogi i povijesnu priču sa zanimanjem pratili. Neka tek dio informacija koje smo ih pružili ostane u sjećanju, ovaj je izlet opravdao svoju svrhu. Čuli su zaista mnogo, a čime smo se prisjetili svega onoga što se u školi obrađuje na nastavi prirode, povijesti, geografije i hrvatskog jezika. Nekima je ovo bilo ponavljanje, a nekima uvod, kako bi iduće godine mogli reći: “ja sam tamo bio … za to sam već čula … tamo sam to vidio/vidjela …”, a čime će se pohvaliti svojim prijateljima i nastavnicima.

U Muzeju čokolade čuli smo sve o kakaovcu kao biljki, kakav se bere, što se od njega koristi, probali kakav je izvorni kakao prah, gorka čokolada i gotove slatke čokolade. Saznali smo kako nastaju čokolade, čokoladne dražeje i koje poznate čokolade to uopće nisu. Usput smo čokoladu i kušali u različitim oblicima, a na kraju smo i kupili poneku čokoladnu deliciju. Možda u krivo vrijeme jer predstojao je ručak u Studentskom centru. Jeli smo dakle među studentima, a pohanu šniclu i pomfrit, ni nakon čokolade, nitko nije preskočio.

Punih želudaca nastavili smo svoju povijesnu šetnju u nastavku dana Gornjim gradom. Prošli smo pored Muzeja Mimara, Muzeja za umjetnost i obrt, upoznali Hermana Bollea, prošli Frankopanskom ulicom, pa neki preko Trg bana Jelačića, neki uz Uspinjaču, a neki Mesničkom popeli smo se do Markovog trga i saznali zanimljive povijesne priče o crkvi sv. Marka, zgradi Sabora, Banskim dvorima, prvoj gradskoj ljekarni, prošli pored zgrade Državnog hidometeorološkog zavoda, Strossmayerovim šetalištem do Uspinjače i kule Lotršačak, razgledali crkvu sv. Katarine i saznali sve o Kamenitim vratima i svih šest nekadašnjih ulaza u Gradec. Radićevom ulicom spustili smo se do Krvavog mosta, u Tkalčićevoj ulici slika s Marijom Jurić Zagorkom, prošetali Opatovinom do Dolca i tako sreli Petricu Kerempuha i kumicu Baricu. Saznali smo gdje su bile prve gradske tržnice, pred crkvom sv. Marka i pred Katedralom, koje su kasnije preselile na Trg bana Jelačića, a potom na Dolac, gdje je nekada davno bilo groblje, a prije tržnice cijelo stambeno naselje koje je radi gradnje tržnice srušeno.

Bili smo i pred Zagrebačkom katedralom, vidjeli kako su onečišćeni zrak i kisele kiše  oštetili kamen od kojeg je izgrađena Zagrebačka katedrala, a potom smo se laganom šetnjom preko Zrinjevca i Tomislavca, uz kratak odmor od šetnje te igru i trčanje istima, vratili do prostora SIH-a u Koturaškoj ulici, odakle nas je autobus vratio kući.

Tijekom dana napravili smo više od 15.000 koraka, dakle čak oko deset kilometara pješice, a uz obilje informacija koje su dobili nije ni čudo što mnogi više nisu mogli. Bilo im je dosta i priče i šetnje. Bili su umorni, no i dalje puni energije za vrištanje u autobusu. Možda su to bili zadnji atomi snage, no vjerujem da su vrlo lako i brzo zaspali.

Uvijek ima onih koje ništa ne zanima, ali i njima će barem ponešto ostati u sjećanju. Ima onih koji su uživali u priči i povijesnim činjenicama i koji su ih rado povezali s autentičnim lokacijama. Sve nas je zgrozila priča o sudbini Matije Gupca, kao i priča o sukobima na Krvavom mostu. teško je iz današnje perspektive bilo pojmiti da žene u to doba nisu imale jednaka prava muškarci, da nisu išle u školu, nisu smjele biti novinarke niti ih se i zašto pitalo. Nas je rastužilo što i danas ima muškaraca, muževa i očeva koji svoje žene tako tretiraju. No, svašta je za čuti iz usta malih ljudi. Ipak, oni su još uvijek iskreni i ne skrivaju istinu, svoje mišljenje i osjećaje, koliko god to nama bilo teško čuti i doživjeti.

VIŠE FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE U GALERIJI FOTOGRAFIJA.