Nije lako biti izviđački voditelj, razapet između očekivanja djece i nadobudnih roditelja, između programa koji vodi prema očekivanim ciljevima te neozbiljnosti i nezahvalnosti onih kojima daruješ svoju energiju, potencijal, znanje i slobodno vrijeme.

Kada sam prije otprilike 25 godina na jedan od prvih ozbiljnijih izleta vodio oko 120 članova Odreda neki su me prijatelji pitali: Što ti to treba? Zamisli da se nekome nešto dogodi! Tada sam im rekao: Kada bih o tome ozbiljno razmišljao vjerojatno uopće ne bih bio izviđački voditelj. Vjerojatno niti izviđači u Velikoj Gorici ne bi više postojali.

No, to nije istina. Tada, kao i sada dobro sam razmišljao o tome što bi se moglo dogoditi, ali u preventivnom smislu, nastojeći spriječiti da se išta neželjeno dogodi. Na žalost, to je ponekad teško spriječiti, pa me, čini mi se, uz isti izlet veže i druga anegdota. Poskliznuvši se sa šumske staze jedan je izviđač pao nizbrdo te se nekoliko puta okrenuo, ogrebao i poderao hlače. Po povratku kući ispričao sam se dječakovom ocu i pojasnio mu što se dogodilo. Tada mu je otac opalio “ćušku” uz komentar: “Tako ti i treba kad nisi slušao voditelje!”. Kada bi se to isto danas dogodilo, kao iskusnog izviđačkog voditelja daleko više me je strah što bi rekao roditelj. Slutim da bi neki možda zaprijetili tužbom ili bi barem priupitali: “A gdje ste vi bili kada se to dogodilo?” ili “Što ste poduzeli da moje dijete bude sigurno?”.

Tako je jedna majka nedavno zaključila da su vaša djeca s nama nesigurna, jer prilikom rutinske prozivke u autobusu na popisu “čak dva puta” nije bilo imena njena djeteta. Iz toga je majka zaključila da mi uopće ne znamo tko nam je u autobusu, iako sam joj pokušao objasniti da nama predvodnici prijave tek broj sudionika iz pojedinog jata ili patrole, od kojih se neki na dan polaska uopće ne pojave, tako da točan popis sudionika radimo tek prilikom prozivke u autobusu. Unatoč obrazloženju ona je svoje dijete ispisala s izviđača. Uzgred budi rečeno: majka je odgajateljica u vrtiću. Sjećam se iz svog djetinjstva koliko djece je iz vrtića bježalo preko ograde, a ni danas nije bolje. U mnoge vrtiće i danas možete ući u bilo koje doba dana, odnijeti nečije stvari ili odvesti dijete, a da to nitko iz vrtića neće primijetiti … no brižna je majka našla za shodno predbaciti nama.

Vremena se mijenjaju. Svi smo spremni kritizirati i komentirati, a sve je manje onih koji su spremni nešto sami napraviti, svoje slobodno vrijeme posvetiti drugima i preuzeti odgovornost, osobito za ono za što neće primiti adekvatnu naknadu. Tako danas ne možemo očekivati da će nastavnici izvan radnog vremena ili bez naknade otići u šetnju s djecom, poći s nama na izlet ili doći na akciju kako bi doživjeli izviđače. Da budem precizniji: malo je onih koji su na to spremni, za što moraju dobiti i dozvolu ravnatelja.

U postolara najlošije cipele

Izviđač sam od 1979. godine. Izviđački voditelj (predvodnik patrole, vođa družine, načelnik odreda i starješina) od svoje šesnaeste godine, a udrugu vodim od 1992. godine, dakle već 28 godina. Bilo je djece s kojom sam divno surađivao i ostvarivao izuzetne rezultate, a bilo je i onih koji su me izluđivali i koje sam rado zaboravio. Isto je tako i sa roditeljima. S nekima sam izgradio blizak prijateljski odnos, a neki su mi zamjerili riječ koju nisu htjeli čuti, krivo doživljeni komentar, banalnosti ili su mi čak spočitali nešto prema vlastitoj percepciji, a za što nisu imali utemeljenih argumenata. Sve što sam radio i što i danas radim, radim tako na temelju vlastitih iskustava i dugogodišnjeg voditeljskog staža. Moji su postupci i pravila na čijem poštivanju ustrajem utemeljeni na konkretnim situacijama koje sam doživio ili sam za njih čuo od svojih kolega, no svaki od njih usmjeren je prema većoj sigurnosti vaše djece, prema njihovoj zaštiti od neželjenih situacija i posljedica, najzad prema zaštiti samoga sebe kao odgovorne osobe. Može li mi to itko zamjeriti, osobito ako sam ne preuzima odgovornost ni za koga osim za sebe i svoje jedno ili dvoje djece?

Od svih roditelja, među kojima je bilo zahtjevnijih, nepovjerljivih, agresivnih i sasvim razumnih, mirnih i susretljivih, najviše problema u “nadzoru našeg pedagoškog rada” imao sam s roditeljima prosvjetarima. Navikli na dociranje učenicima i roditeljima na informacijama i roditeljskim sastancima, vrlo su često osjetili potrebu docirati i meni i drugim, mlađim programskim voditeljima udruge. Ponovit ću: svoje odluke, postupke i pravila na čijem poštivanju ustrajem temeljim na tridesetgodišnjem voditeljskom iskustvu, na izravnom radu s djecom i mlađim voditeljima, na svom zvanju izviđačkog instruktora i predavača na tečajevima za izviđačke voditelje, na tridesetak organizacija i vođenja višednevnih aktivnosti (logorovanja i zimovanja) sa pedesetak sudionika na svakom, na preko dvije tisuće djece s kojima sam do sada radio u udruzi i stotinjak puberteta s kojima sam se u ovih tridesetak godina nosio.

Ni to nije jamstvo uspjeha, jer kada misliš da si sve vidio, doživio i da te ništa više ne može iznenaditi, tada te iznenadi vlastito dijete koje te nagna da posumnjaš u vlastitu kvalifikaciju da vodiš tuđu djecu i preuzmeš odgovornost za njihovu sigurnost, za njihove živote. Jedna se moja predšasnica, izviđačka voditeljima vratila s logorovanja koga je sama vodila, s vlastitom trudnom kćeri. Bila je nastavnica. Psiholog u školi koju sam pohađao imao je dva sina, oba narkomana. Jedan od njih se bacio pod vlak i poginuo. On je trebao pomagati tuđoj djeci, ali svojoj nije mogao. Kažu, kod postolara su najlošije cipele. Tako i kod nas koji smo uspješni u radu s tuđom djecom izostane uspjeh u radu s vlastitom … no oni koji imaju sreće da ih problemi zaobiđu pripisat će to svojoj vještini i kvaliteti, a ne karakteru djeteta koje ih je time počastilo.

Isto tako, učionica nije isto što i naša neformalna učionica na otvorenom. Izviđački voditelj, za razliku od nastavnika, nema alate za motivaciju i sankcioniranje, osim svog vlastitog ulaganja, dokazivanja vlastitih sposobnosti i autoriteta koji mora izgraditi u izravnom odnosu s djetetom. Mora biti zanimljiv, otkačen, pun ideja i znanja, odlučan i čvrst, pa čak i strog kada to zatreba. Nastavnik svaku neželjenu situaciju i raspravu lako prekida “otvaranjem” imenika. On ima “batinu” kojom uvodi red kada je iscrpio sve ostale metode. Izviđački voditelj “batine” nema. Samo “mrkvu” smije koristiti, a o njemu i njegovim vještinama ovisi hoće li biti mala ili velika mrkvica. Zato je puno zahtjevnije biti izviđački voditelj bez formalne pedagoške naobrazbe, nego li educirani nastavnik s dugogodišnjim pedagoškim iskustvom, ali naša iskustvena pedagogija je “u kamenu uklesana knjiga”, pogreške je puno teže sakriti pod tepih. Ako radiš loše i često griješiš, nemaš autoriteta, a uskoro niti korisnika kojima bi svoje znanje trebao prenijeti. Upravo to je čest problem mladih voditelja koji nemaju dovoljno iskustva, odgovornosti, niti dovoljno izgrađen autoritet i samostalnost u radu.

Dužnosti i obveze

Djeca danas nisu što su nekada bila. U vrijeme moje mladosti djeca su imala poštovanja prema odraslima, to su od njih tražili naši roditelji, osobito prema nastavnicima, ali i prema vozaču autobusa i prodavačici u dućanu …. Djeca su imala pravo slušati, učiti, ponašati se uzorno, izvršavati svoje obveze i tim zaslužiti pohvalu nastavnika, susjeda i roditelja.

Danas djecu štite druga prava, kojih su bolje svjesni nego li njihovi nemoćni roditelji, jer jedina je obveza djeteta da “poštuje roditelje”, dok su sve druge obveze na strani roditelja, a sva prava na strani djeteta.

Nekada se obveze, čije su redovito i pravovremeno izvršenje roditelji tražili od djeteta (da iznese smeće, da pospremi i usisa svoju sobu, da očisti stol i pospremi suđe, da ode u dućan …) nisu smatrale maltretiranjem djeteta. One su razvijale njegove radne navike, njegov odnos prema autoritetu i prema onima kojima si trebao iskazati zahvalnost za sve što si imao i ono što su ti omogućili.

Danas nema zahvalnosti na ičemu. Kod djece gotovo uopće, a kod roditelja sve manje. Roditelji su djetetu dužni plaćati mobitel i internet, dužni su mu kupiti računalo, moraju platiti maturalac ili izlet sa školom … a što dijete mora? Danas je vrlo rijetko doživjeti istinsko poštivanje (rekli bismo strahopoštovanje) djeteta prema roditeljima, a nema niti odmjerenosti u pristupu i poštivanja u komunikaciji. Roditelji djeci nastoje biti prijatelji, a djeca to rijetko tako doživljavaju. Dapače, roditelji time samo narušavaju vlastiti roditeljski autoritet, a tu im niti zakoni ne idu na ruku. Djeca na roditelje viču, ucjenjuju ih, a kazni li roditelj ili udari zbog toga dijete socijalna služba će osuditi i kazniti takav postupak. Neprimjeren odnos djece prema roditeljima i prema obitelji neće. Zaštitit će dijete od odgoja, od odgovornosti i od posljedica takvog ponašanja, a što odgovornost preuzimaju roditelji. Svakoga dijete smije uvrijediti, poniziti, opsovati … jer ono je samo dijete. Starijima, nemoćnima i trudnicama više se ne ustaje u autobusu. Kada netko prigovori radi nedoličnog ponašanja djeteta preispituje se njega i sumnja na postupak koji je izazvao djetetovu reakciju.

Ona je najčešće izazvana razmaženošću, dopuštenim ponašanjem od strane roditelja koji su zaštitnički nastrojeni prema djetetu bez potrebe da kritički i analitički preispitaju njegovo ponašanje … Izazvana je utjecajem društva u kome su uzor loši, drski i nepristojni, a ne vrijedni, uspješni i pristojni. Postupci takvih privlače pažnju i izazivaju divljenje odraslih, od kojih djeca uče. Zato jača nacionalizam, rasizam, šovinizam i sve negativne pojavnosti koje smo još prije dvadesetak godina uspjeli nadvladati. Vračaju se poput zaraznih bolesti koje je društvo iskorijenilo, a čiji je povratak omogućila šačica onih koji nisu spremni prihvatiti i poštivati društvena pravila, norme i civilizacijske stečevine.

Teško vama s nama i nama s vama

S ljudima je teško raditi … i sve teže! Zamislite samo kako je onda voditi udrugu sa stotinjak članova i dvjestotinjak roditelja, od kojih je svaki različit: neki su totalno nezainteresirani za to tko i što radi s njegovim djetetom (neke roditelje nikada nisam vidio!), neki vrlo teško stječu povjerenje, pa kad i puste dijete na aktivnost situaciju žele imati pod vlastitim nadzorom (zovu i insistiraju na razgovoru s djetetom iako time narušavaju psihičku stabilnost djeteta koju intenzivnim programskih aktivnostima držimo pod kontrolom), treći pak žele unaprijed znati što je planirano, kakvi su očekivani ishodi, koje osobe brinu o sigurnosti njihova djeteta … a kod nas dosta puta situacija traži improvizaciju i snalaženje u nepredvidivim situacijama (kiša, vručina, bolest voditelja …). Četvrti imaju puno povjerenje, ali ne žele smetati u radu odreda, dok peti osjećaju potrebu uzvratiti jer znaju da sve što smo radili tijekom aktivnosti, kao i sve što još treba odraditi nakon što djeca nakon aktivnosti odu svojoj kući mi, voditelji, radimo u svoje slobodno vrijeme i bez naknade, a u interesu njihovog/vašeg djeteta i sve naše djece, članova Odreda. Koliko je još nijansi unutar ovih ugrubo definiranih stilova roditeljskog odnosa prema nama, voditeljima i prema udruzi.

Neka djeca u izviđačkom programu zaista uživaju i to im je jedina slobodna aktivnost, dok neki na redovite aktivnosti dođu tek ako nemaju “ništa drugo” ili “ništa pametnije” za raditi. Tako su neki vrlo boležljivi, a kada su i zdravi imaju puno za učiti, imaju obveze oko priprave za prvu pričest ili krizmu, imaju puno prijatelja, pa time i puno rođendana koje nikako ne smiju propustiti, a tu je i odgovornost prema rođacima, bakama i djedovima, kumovima … pridodajmo tome i nogomet koji ne smije trpjeti, plivanje, jer na natjecanje idu samo oni koji puno i odgovorno treniraju, akrobatski rock and roll, školska natjecanja iz hrvatskog, matematike, kemije, biologije … a kada nismo najbolji u školi onda nam trebaju instrukcije koje roditelji plaćaju, koje se nikako ne mogu uskladiti sa susretom izviđača i tko bi imao srca zamjeriti što se roditelji tako skrbe za svog mezimca kojemu matematika stvarno ne ide. Išla bi da redovito radi domaću zadaću i da mu roditelji tu istu zadaću redovito provjere, a još kad i sami malo pomogli … i tako nabrajajući shvatimo da smo “zadnja rupa na svirali”. Kada su svi dobili svoje i ako ostane nešto malo vremena, onda će naša obvezama preopterećena djeca doći na susret izviđača.

“Doći ćemo čim …” prestanu očekivanja trenera nogometa, plivanja, priprava za pričest, obvezno pjevanje u župi … čim svim prijateljima proslavimo rođendane “… ali računajte na njega kada se ide na izlet. Tada ćemo se osloboditi svih obveza!”

Skautski konzumerizam 

Na kraju ispada da se na treninge nogometa dolaziti mora. Tko ne trenira ne igra niti utakmicu. Na treninge plivanja se mora. Tko ne pliva redovito teško će ostvariti normu. Pitam tako našu članicu, koja opravdava svoj nedolazak na iduću pripremu za izviđačku olimpijadu: “Bi li ti trener na akrobatskom rock and rollu dopustio da nastupiš na predstojećem natjecanju kao članica plesne skupine, a da ne dođeš na koji od treninga?”. Kaže ona: “Ne bi!” Pitam jednog izviđača: “Kada bi treneru na nogometu rekao da u subotu nećeš doći na trening ili (ne dao Bog) na utakmicu, jer ideš na dvodnevni izlet s izviđačima, bi li imao razumijevanja?”. Kaže on: “Ne bi!”. Dakle, oni znaju cijeniti sebe, svoje vrijeme i svoj trud u radu s djecom te ne dopuštaju izostanke, ali mi bismo trebali imati razumijevanja za izostanke, iako su opravdanja ponekad vrlo prozirna. Dakle, mi bismo trebali biti zakrpa za dosadu. Mi bismo djecu trebali voditi na izlete iako na redovite tjedne susrete ne dolaze. Pa normalno, jer roditelji to plaćaju! Plaćaju li roditelji treninge nogometa? Plaćaju li sinkronizirano plivanje? Ima li tamo trener pravo selekcije i pravo odrediti tko na natjecanje ide, a tko “ne ovoga puta”? Pa zašto mu to dopuštaju roditelji koji i tu slobodnu aktivnost plaćaju?

Ispada tako da djeca kada se upišu na izviđače, na susrete mogu dolaziti kada hoće, mogu kasniti, mogu otići ranije da ne zakasne u glazbenu školu ili na nogomet … jer to roditelji plaćaju!

Smiju li djeca iz glazbene škole otići malo ranije jer imaju susret izviđača? Smiju li zakasniti na trening nogometa, jer morali su ostati do kraja susreta izviđača? Zašto roditelji misle da naše vrijeme koje posvećujemo njihovoj djeci, naš trud i pripreme koje za svaki susret trebamo odraditi vrijede manje od vremena nogometnog trenera, koji za svoj rad s djecom ionako prima naknadu. Mi s vašom djecom radimo volonterski, bez naknade, pa s obzirom da vrijednost našeg vremena i rada nije iskazana novčanom naknadom, mislim da bi trebala biti iskazana vašom zahvalnošću i korektnim odnosom prema našem vremenu i onome što radimo.

Ne dođe li voditelj na aktivnost, jer je zaspao, jer je zaboravio, jer je tek malo starije dijete od vašega, neki od vas roditelja nazvat ćete mene, arogantno se otresti i ukazati mi kako “smo” neozbiljni, neodgovorni, kako su vaša djeca ostavljena bez nadzora (kao da sam ih ja ostavio, a ne vi prije nego li je došao predvodnik!), da kisnete, smrzavate se … Meni je zbog toga zaista žao i ne želim da se takvo što događa. Predvodnicima zbog toga “natrljam nos” i osobno, uz ispriku, preuzmem odgovornost za to. No, kada vaše dijete ne dođe, ponekad bez prethodnog opravdanja ili uz “prozirno” opravdanje pola sata prije početka aktivnosti, kao da se u tom trenutku razboljelo, kao da je u tom trenutku saznalo da se sutra u školi piše provjera znanja, kada vaše dijete ne dođe na kazališnu predstavu za koju se prijavilo ili na izlet na kome ga očekujemo, a za što smo morali rezervirati, pa možda čak i unaprijed platiti ulaznicu, ručak i autobus, e tada nedolazak ne treba zamjeriti. Dogodi se svakome! E, pa dogodi se i predvodniku, ali tada nećete šutke preko toga preći!

Da ne ispadne da ih branim i napadom na vas aboliram pogreške nas voditelja, nesavjesnost i nekotiviranost (i u ovom slučaju ne svih) reći ću i to da je sve onako kako bi trebalo biti ne bismo naprasno mijenjali ustroj i temelju metodu rada u udruzi. Očekujem da ćemo i u tom smislu zadržati one koji su pozitivno motivirani, puni energije i volje da svojim volonterskim radom postižu čuda, pozitivno utječu na tuđe živote i u njima ostave svoj trag. Vrata su otvorena svima koji se u tome vide s obje noge “in”.

Ponekad i poneki od vas bez osjećaja odgovornosti prema nama – voditeljima, prema izviđaštvu kao kvalitetnoj slobodnoj aktivnosti, našoj programskoj ponudi pristupate vrlo konzumeristički. Vaša djeca, uz vaš blagoslov, dođu kada žele, uzmu što i koliko žele, kao da su na tržnici. Takvim pristupom omalovažavate ljude koji svoje slobodno vrijeme, vještine i znanja kojima raspolažu posvećuju i daruju vašem djetetu. Te ljude treba primijetiti, staviti se u njihovu situaciju i iskazati im zahvalnost poštujući njihovo vrijeme i trud.

Ne ponekad i ne poneki, nego čak mnogi i gotovo redovito, nakon što se vratimo sa zimovanja, s logorovanja ili s izleta na koji nosimo dosta odredske opreme, ne osjetite potrebu ponuditi nam pomoći da svu tu opremu prevezemo do odredske prostorije. To nije opreme nikoga od nas. To nije oprema udruge. To je vaša oprema, kupljena vašim novce, nošena radi zabave ili udobnijeg noćenja vašeg djeteta i upravo njemu će idući put ponovno biti stavljena na raspolaganje. Kada se osvrnem, primijetim da uglavnom isti roditelji pomognu istovariti opremu iz autobusa, staviti je u svoj auto i prevesti do odredske prostorije. Većina jedva dočeka da istovarimo ruksak ili putni kofer njegova djeteta i komotno se zaputi svojoj kući. I mi bismo, nakon izleta na kojem smo cjelodnevno posvećeni vašoj djeci, što prije otišli svojoj kući, ali ležaljke, šatore, hranu, igračke i drugu opremu moramo pospremiti prije razlaza kući. Uočite malo voditelje koji svoje slobodno vrijeme posvećuju vašoj djeci i stavite se u njihovu situaciju.

Žalosno je bilo vidjeti na četvrtu nedjelju došašća kako Betlehemsko svjetlo u župnu crkvu Blaženog Alojzija Stepinca donosi šestero izviđača, od kojih troje bez izviđačke odore, u pratnji dvojice odraslih voditelja. Većina članova naše udruge, sa stotinjak članova, župljani su upravo ove župe. Mnogi će svoje dijete ispričati zbog nedolaska na izlet, jer djeca imaju obveznu pripravu za prvu pričest, ali kada u istu tu župnu crkvu i kod istog župnika donosimo Betlehemsko svjetlo, onda ti isti župljani koji se time imaju priliku dokazati župniku, na misu ne dođu!!! Možda zato što nedjeljna misa u 9 sati nije dječja? Ili zato što se dolazak na ovu misu ne računa? Ja bih osobno bio ponosan što imam priliku u svoju župu donijeti Betlehemsko svjetlo s porukom mira i ljubavi, ali … to sam ja. Ono što nastojimo kod naših članova potaknuti je da budu aktivni u svojoj zajednici, u svojoj župnoj zajednici, da u crkvu ne dolaze samo kada očekuju primanje svetih sakramenata … ali tu bi roditelji trebali biti ustrajniji od udruge u vjerničkom odgoju djeteta i poticanju da bude aktivan u svojoj župnoj zajednici temeljem vlastite volje i iskrenih motiva.

Želim (li) znati (?)

O svemu što radimo, što planiramo i najavljujemo nastojimo vas pravovremeno obavijestiti. Također, nastojimo u što kraćem vremenu izvijestiti vas o aktivnostima na kojima smo bili. Da objavimo poneku fotografiju, gotovo u realnom vremenu, i sami nebrojeno puta insistirate, a mi se trudimo da sa zimovanja ili logorovanja, čak i kad je slab telefonski ili internetski signal, gotovo svakodnevno objavimo barem pokoju fotografiju.

Trudimo se zadovoljiti vašu znatiželju i biti odgovorni prema vama, iako vjerujem da nam ne bi povjerili svoju djecu ako u nas nemate dovoljno povjerenja i ako ne vjerujete da su aktivnosti koje provodimo zanimljive i zabavne vašoj djeci.

Zbog toga mi je gotovo nepojmljivo da naše objave na facebooku dobivaju jedva desetak, a fotografije tek tridesetak “lajkova”. Ne tako davno sjećam se da smo imali i preko stotinu pregleda te oko 70-80 “lajkova”. Naše su objave pratili zamjenici gradonačelnika, čiji pregledi i bez “lajkova” nisu prošli nezapaženi. Danas roditelji ne traže informaciju niti na odredskom internetskom portalu (web stranici), niti na odredskoj facebook grupi, nego gotovanski očekuju da im predvodnici obavijest o objavi ili o samoj aktivnosti objave ili proslijede u jatnu grupu za roditelje.

Molim vas i ovim putem da steknete naviku te da barem jednom tjedno, a osobito kada smo u pripremi za neku od aktivnosti, zavirite na odredske stranice i provjerite što smo objavili na Facebooku. Za razliku od ostalih servisa: Instagrama ili Twittera, Facebook omogućava cjelovitije informiranje, uz dobar omjer teksta i fotografija, te omogućava interaktivnost, odnosno dvosmjernu komunikaciju, odnosno omogućava nam da čujemo i vaš glas.

Čast svakome, ali moja je zadnja

“Na svakom roditeljskom kažete da iznesemo prijedloge, a kada to učinimo niste zadovoljni”, prigovorila mi je nedavno jedna majka. Ponekad i u izravnom razgovoru s nekim roditeljima čujem pokoju dobru ideju. Ponekad je iskoristimo kao takvu, a ponekad djelomično. Zbog toga vas potičem da s nama podijelite svoje ideje. Ponekad ideju razradimo i realiziramo kasnije, kada je uspijemo adekvatno uklopiti u plan aktivnosti. Iskustvo nas je poučilo da zimske mjesece iskoristimo za kupanje na bazenima, za posjet kazalištu, muzejima i eventualno kino predstavi, ali i u tome treba imati mjeru. Isto tako razmišljamo da ne ponudimo dvije aktivnosti između kojih bi djeca odlučivala, jer uvijek postoji dio članova koji bi rađe na ovo nego na ono, dok ima i onih koji bi i na ovo i na ono. Kako udovoljiti svima? Nikako. Dakle, kada ponudu svedemo na “idem” ili “ne idem” tada ne otvaramo pandorinu kutiju i ne dovodimo djecu u situaciju da budu nesretna jer nisu doživjela ono drugo.

Također, ne znači da je svaki prijedlog apriori dobar. Ponekad postoji razlog zbog kojega neki prijedlog nije provediv ili temeljem iskustva procijenimo da ga u određenom trenutku nije poželjno primijeniti. Ne znače to niti da je svaki prijedlog dovoljno  kvalitetan, odnosno da ide u smjeru podizanja kvaliteta ponude. Prihvaćajući baš svaku iznesenu ideju, osobito ako ona znači da dio djece ide na jednu, dio na drugu, a dio na treću aktivnost, traži i znatno veći broj pratitelja ili njihovih izlazaka s djecom, a oni ponekad za to nemaju dovoljno vremena. I oni imaju školskih, studentskih, poslovnih, obiteljskih obveza i mladenačkih životnih potreba. Time bismo opteretili program i voditelje koji su tek volonteri koji ovoja posao rade sa srcem, ali bez opipljive nagrade za svoj rad. Ono o čemu roditelji apsolutno ne vode i nisu dužni voditi računa prilikom predlaganja i iskazivanja ideja je omjer troškova pojedinih aktivnosti, mogućnost organiziranja, cjelovitost aktivnosti te interesa koji će ta aktivnost pobuditi kod djece, odnosno zanimljivost ponude. Svaki kvalitetan prijedlog apsolutno ćemo razmotriti i sagledati sve navedene aspekte, sa željom da zadovolj(e)na budu ponajprije djeca, a potom i roditelji.

Iza ovakvog razmišljanja, kao i iza promjena koje smo najavili u ustroju udruge i načinu vrednovanja aktivnosti djece stoje godine rada i stjecanja iskustva u vođenju udruge. Ništa od ovoga nisam napisao ishitreno i nesvjesno, a takve nisu niti odluke koje donosim u suglasju s najužim i najodgovornijim programskim timom.

Nekada, kada sam bio mladi izviđački voditelj, kada sam tek počeo voditi udrugu, većina roditelja imala je više roditeljskog i životnog iskustva od mene i teško sam im mogao “nešto objasniti”. Danas imam dovoljno vlastitog iskustva, kako roditeljskog, tako i radnog, neformalnog pedagoškog, izviđačkog i voditeljskog tako da smatram da ipak mogu i smijem prokomentirati ono što je dobro i što nije dobro, mladim roditeljimaizviđača dati koristan savjet i pokušati im pomoći da u izviđačkom programu uživaju i oni i njihova djeca. Zato sam si dopustio napisati ovaj osvrt, svjestan da se neki od vas s nekim navodima neće složiti, a neki će znati da se ništa od navedenog na njih ne odnosi. Volio bih da ste ovaj tekst pročitali otvorena srca i da oni koji se ipak pronađu u dijelovima mojih promišljanja, o tome promisle i pomognu nam da ono što radimo s djecom bude pravilno vrednovano i nagrađeno, a s ciljem da djeci zajednički omogućimo da nesputano uživaju u izviđačkom programu.

Na kraju, imajte u vidu da svi imate pravo komentirati, predlagati i kritizirati, dok odgovornost za procjenu i provedbu svake programski planirane aktivnosti, kao i za posljedice donesenih odluka i aktivnosti ne snose niti roditelji, niti programski voditelji udruge, nego ja osobno kao jedina zakonski odgovorna osoba za rad udruge. U cilju poboljšanja ponude i sagledavanja što šireg spektara ideja apsolutno mi je želja čuti sva razmišljanja i ideje, ali zadržat ću pravo donijeti zaključnu odluku za koju snosim organizacijsku, provedbenu, financijsku, moralnu i zakonsku odgovornost.

Hvala vam što ste izdržali do kraja ove sage.

Nadam se da ćete nakon pročitanih ovih nekoliko redaka imati barem malo više razumijevanja prema nama i da sam vas potaknuo da barem malo razmislite o svemu o čemu sam pisao.

U nadi da mi nećete zamjeriti što sam javno izrekao svoje razmišljanje srdačno vas pozdravljam, do predstojećeg susreta roditelja i izviđačkih voditelja.

Alen Konjević