Ogulin je grad duge povijesne tradicije. Ogulinsko zelje i kvalitetan lički krumpir brendovi su zbog kojih ga cijenimo i danas, a osiguravaju mu i budućnost. To su tek neki od razloga zašto smo se u studenom zaputili na izlet u Ogulin.

Nakon duge vožnje autobusom, koju smo kratili izviđačkim pjesmama i povijesnim pričama o vješticama i životu u ogulinskom kraju u bližoj i daljoj prošlosti, čini se da smo vrlo brzo stigli na cilj. U parku izviđača dočekali su nas – izviđači, članovi Odreda Izviđača Frankopan iz Ogulina, koji su tamo, na redovitom patrolnom sastanku uvježbavali podizanje šatora … i to uz sam Đulin ponor, u središtu grada.

Zamolili smo ih da nas upoznaju s legendom, kako je ponor u koji se slijeva voda rijeke Dobre dobio ime. Prema legendi on je dobio ime po djevojci Đuli, odnosno Zulejki koja se zbog nesretne ljubavi sunovratila u ponor, iznad kojega je nastao grad Ogulin. Legenda potječe iz XVI. stoljeća. Zulejka je bila plemenitog podrijetla. Roditelju su je, kako je to tada bio običaj, obećali starijem plemiću za ženu. Međutim, nakon jedne velike bitke s Turcima, u Ogulin je stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić, koji je branio frankopansku utvrdu u Tounju. Kad ga je Zulejka ugledala, na prvi se pogled zaljubila. Milan je smrtno stradao u bitci s Turcima. Čuvši to, Zulejka ili Đula sunovratila se u ponor rijeke Dobre zbog svoje nesretne ljubavi.

Povijesni podaci kažu, a to smo doznali i prilikom posjeta gradskom muzeju, smještenom u Frankopanskom kaštelu, odnosno dvorcu u središtu grada, da je Ogulin nastao oko utvrde koju je izgradila plemićka obitelj Frankopan krajem 15. stoljeća. Točno vrijeme nastanka ogulinske utvrde nije utvrđeno, no poznata je isprava Bernardina Frankopana koju je izdao u svom gradu Modrušu oko 1500. godine kad je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja.

Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori podatak da ih je zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s Turcima od svake rabote oslobodio Vuk II. Krsto Frankopan Tržački, koji je 1622. godine izdao povelju kojom ih je za sva vremena oslobodio obveza prema knezovima Frankopanima. Na prvoj zemljopisnoj karti Hrvatske koju je izradio isusovac Stjepan Glavač 1673. godine, Ogulin se naziva Julijin grad. U muzeju nas je dočekala Ivana Brlić Maruranić, poznata spisateljica i prva hrvatska novinarka, koja je napisala prekrasne bajke za djecu u Pričama iz davnine te roman za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”.

U središnjem gradskom parku, koji nosi ime kralja Tomislava pronašli smo i Vrelo Cesarovac s izvorom vilinske vode. Legenda kaže da svaka žena koja popije vode “s Cesarovca”, postane lijepa, dobra i zauvijek mlada. Ako pak muškarac popije vodu “s Cesarovca” oženit će se Ogulinkom. Svi smo probali vodu s Cesarovca … vidjet ćemo djeluje li!

Naša nas je Klaudija počastila kolačima u lokalnoj slastičarnici, povodom svog rođendana, zbog čega će nam Ogulin i ovaj izlet ostati u još ljepšem sjećanju. Potom smo ručali, a što nego kiselo zelje i krumpir s kobasom u restoranu uz prekrasno akumulacijsko jezero Sabljaci. Nakon ručka prošetali smo uz jezero, uživali u pogledu i igri.

Put pod noge i eto nas uskoro na znamenitom Tounjskom mostu, nastalom još u doba rimljana. Na povratku kući navratili smo na logorski teren karlovačkih izviđača u blizini grada Duge Rese. Oduševilo nas je zdanje stare škole koju su dobili na korištenje i već smo zamislili kako bismo tu mogli organizirati jedno od narednih ljetnih logorovanja uz rijeku Mrežnicu.

Našim smo prijateljima obećali i pomoći u uređenju objekta, kako bismo ga mogli kasnije koristiti na obostrano zadovoljstvo. Vrlo zanimljiv i obećavajući izlet bio je za nama i jedva smo dočekali krevet !!!

FOTKE S IZLETA POTRAŽITE U GALERIJI