DRUŽINA NA BICIKLIJADI

Ovu subotu smo odlučili provesti na svježem zraku i to u društvu dva jata i jedne mlađe patrole. „Zmajevi“, „LAnići i TOmići“ te „Akela“ okupili su se sa svojim prijevoznim sredstvima ispred prostorije i nakon dogovora o ponašanju na cesti krenuli u našu malu avanturu. Kretali smo se biciklističkim stazama, a prva kontrolka nam je bila livada pred sam ulazak na aerodrom „Pleso“. Tu smo se malo razgibali igrajući štafetnu igru u kojoj je trebalo preskakati vijaču, pogoditi lopticom frizbi te prohodati rakovim korakom određenu udaljenost.

 

Nakon te igre krenuli smo prema kapelici Ranjenog Isusa, pored koje smo podijeljeni u dvije ekipe(dečki i cure), riješili kviz i malo se odmorili jer je bilo jako vruće. Malo vode i komadić hrane i spremni smo krenuti dalje. Sljedeća postaja- o ne!    “ Što to pak sad vade Mario i Jelena. Nećemo valjda skakati u vrećema po ovoj vrućini?“ Jesmo, skakali smo u vrećama i bilo nam je super.

Sad nas je čekao malo duži put prema cesti za Ščitarijevo, no i to smo prošli bez problema, čak i naš Marko K. koji je jedini bio na romobilu. Bravo Marko, nije bilo lako držati korak s biciklima, a ti si to podnio bez gunđanja i zanovijetanja. Tu smo povlačili uže i odigrali graničara. E sad je već stvarno postalo vruće, a da ni ne pričam kako je Mariju stalno ispadala pedala a Antoniu P. je pukla guma. Naša baza za ručak i odmor bilo je igralište u Kurilovcu. Mama Sandra je ispekla pizze pa smo se svi dobro najeli, a oni slatkog zuba morali su staviti „točku na i“ jednim kroasanom. Malo smo se opustili, odmorili, proluftali noge i tenisice te krenuli na nove igre.

Višak energije potrošili smo igrajući otimanje marama i nogometa. No nismo zaboravili da smo izviđači pa smo se natjecali u vezanju čvorova. Nekima to ide odlično, drugima dobro, a neki moraju još puno vježbati. Ponovili smo i naučili neke nove putne znakove, a šator nismo mogli podići jer nam nešto nije štimalo sa centralama. Dizanje šatora ostavljamo za neki drugi družinski izlet. Ponovno smo stavili kacige na glavu, sjeli na bicikle i krenuli preko nadvožnjaka na kojem smo osjetili da smo  umorni. To nam je bio zadnji dio puta, i sad smo mogli krenuti prema prostoriji gdje su nas čekali roditelji. Vratili smo se živi i zdravi, dobili smo boju, kretali smo se i družili, igrali se i pjevali.

Jedva čekamo novu avanturu-Risnjak!

 

Posebna zahvala Antoniu P. koji se ponudio da nam pomogne , iako službeno pripada drugoj družini.