Gdje je moje mjesto u ekipi?

  • Objavljeno: 15/04/2018
  • Autor:

Osvrt na nedavno natjecanje ili razmišljanje voditelja o tome treba li svako dijete biti sretno.

Najstarija Turova natjecateljska ekipa osvojila je ovogodišnje natjecanje, izviđački višeboj ili kako ga sami organizatori zovu: višekrš „Đebore“. Iako su samo dvije članice bile dio ustaljene, uigrane ekipe, dvije mlađe članice lijepo su nadopunile ekipu i svojim su trudom dokazale da zaslužuju biti dijelom pobjedničkog tima. Bravo cure!

Isto je bilo i u drugoj pobjedničkoj ekipi cura iz Šćitarjeva, koje su također ostale uskraćene za sudjelovanje jedne uigrane članice, pa su na samom natjecanju dobile zamjenu i unatoč tome uspjele su odnijeti pobjedu u jednoj kategoriji. Bravo, bravo! Zamislite koliko bi tek bile uspješnije kada bi ekipe uvijek vježbale i uvijek nastupale u istom sastavu!

Kako smo zadovoljni uspjehom naših ekipa na ovogodišnjem Đeboreu, pitaju nas mnogi. S obzirom na uspjeh svih naših ekipa, a nastupile su četiri Turove ekipe, možemo reći da smo zadovoljni, ali nismo bitni mi, voditelji udruge i naše mišljenje. Ovo je uspjeh svake pojedine ekipe i bitno je koliko su članovi tih ekipa zadovoljni, ponosni na ostvareni uspjeh ili na pomak u odnosu na prethodno natjecanje na kome su nastupile.

Ono što me čini žalosnim činjenica je da se pojedini članovi nisu vratili zadovoljni. Dapače, vratili su se žalosni, jer za njih nije osigurano pravedno, poticajno mjesto na ovom natjecanju. To je propust nas, programskih voditelja i bez obzira čijom bezobzirnošću je do njega došlo, odgovornost za to preuzimam ja osobno, kao odgovorna osoba u udruzi. Jednako kako sam ispred udruge spreman preuzeti odgovornost i za uspjeh naših ekipa, iako sam za to ponekad najmanje ja zaslužan.

Daleko od toga da svaki član odreda koji se prijavi treba odmah dobiti mjesto u natjecateljskoj ekipi, jer natjecanje nije izlet izviđača gdje svima treba biti ugodno i zabavno, ali nitko se ne smije osjećati poniženim, odbačenim i diskriminiranim. Smisao je svakog sudjelovanja na natjecanju vratiti se kući bogatiji iskustvom i motivacijom za još ustrajniju i ozbiljniju vježbu, vidjeti kako to rade drugi, u čemu su dobri ili bolji od nas, što treba naučiti i kako to primijeniti, a kako bismo razvili svoje natjecateljske potencijale, kao pojedinci i kao ekipa! Smisao je vidjeti i druge, a ne samo sebe, te obogatiti svoju spoznaju zbog čega neki pobjeđuju, a neki samo sudjeluju.

Neki članovi patrola i standardnih natjecateljskih ekipa vježbaju i treniraju redovito, svake subote, neke čak unazad tri-četiri godine. Neki su tek počeli unazad godinu dana, ali su ozbiljno „zagrizli“, daju sve od sebe i trude se sustići sami sebe, dok neke ne viđamo niti redovito na tjednim programskim susretima, niti na redovitim vježbovnim susretima subotom, niti na vanrednim i dodatnim vježbama uoči natjecanja. No, tu je sad opet odgovornost nas, programskih voditelja, trenera, da članu iskreno i otvoreno kažemo: “nisi bio redovito na treninzima ili nisi se dovoljno trudio; nisi dovoljno uporan ili motiviran; nisi dovoljno uvježban i spreman i zbog toga ne možeš ići na ovo natjecanje ili nisi zaslužio mjesto u natjecateljskoj ekipi.” Nije to lako reći djetetu u oči, ali to sportski treneri rade, a mi dopuštamo da nas ponesu emocije i ne želimo dijete učiniti nesretnim. Onda, na kraju ipak ispadne nesretno kada ne ostvari dobar plasman ili kada na natjecanju ne dobije mjesto koje priželjkuje.

U sportskom žargonu rečeno, nekim bi članovima trebalo otvoreno reći: „Nisi standardni prvotimac, nego ćeš biti zamjena. Sjedit ćeš na klupi i čekati svoju priliku, ako se netko od prvotimaca ozlijedi ili iz nekog razloga napusti igru.“ Možda to nećeš doživjeti na ovoj utakmici, niti na sljedećih pet, ali usput ćeš promatrati druge, proučavati njihove poteze, vježbati i razvijati se, dokazivati se “treneru” i možda zaslužiti mjesto u prvom timu … a možda ćeš tek povremeno dobiti priliku utrčati na teren kao zamjena u zadnjih pet minuta utakmice. Uglavnom to ovisi tebi, tvojoj motivaciji, strpljivosti, upornosti i vježbi.

Od izviđača ljudi najčešće očekuju da je svaka naša aktivnost tek zabava i da tu ima mjesta za svakoga. Najčešće da, ali tako nije niti bi trebalo biti i na natjecanjima. Za natjecanja se treba pripremati. Za bilo koje natjecanje. Osim protiv suparnika natjecanje bi trebalo biti i za mjesto u timu, u ekipi koja ponajprije od sebe očekuje i od koje udruga ili klub očekuje da kroz rezultat dokaže potencijal, kvalitetu rada i trenera što se u konačnici iskazuje kroz uspjeh, kroz ostvareni plasman ekipe ili kroz rezultat natjecanja. Ponekad ekipa možda i nije najbolja. Možda je neka ekipa bolja za bod-dva, za sekundu-dvije, ali važan je ostvareni rezultat. Možda ekipa nije pobijedila, ali je ostvarila odlično vrijeme; možda nešto sporije, ali bez greške podigla je šator; poslala je signalizacijom zastavicama maksimalan broj slova bez greške iako ne u najkraćem vremenu; jedini su zapalili vatru iako niti njihova nije uspjela pregorjeti špagicu u određenom vremenu … sve su to uspjesi koje treba proslaviti jednako kao i ostvarenu pobjedu.

Cilj je natjecanja i ozbiljnih natjecatelja, pa tako i udruga koje oni na natjecanjima predstavljaju, ostvariti što bolji rezultat. Olimpijsko geslo kaže: „Važno je sudjelovati, ne pobijediti“, no pravi se natjecatelji s time baš neće složiti. Naravno, važno je nastupiti, doživjeti natjecanje, kroz sudjelovanje stjecati iskustvo, ali malo koji ozbiljan sportaš od svog sudjelovanja na natjecanju ne očekuje odličan plasman, pobjedu, slavlje njegova uspjeha kao nagradu za mukotrpan trud i dugotrajnu vježbu. Malo koji ide na natjecanje samo radi sudjelovanja i radi društva.

Zašto bismo mi, izviđači, bili skromniji u očekivanjima od sebe samih i od naših natjecateljskih ekipa? Zašto bi izviđačka natjecanja bila samo druženje nekih neozbiljnih natjecatelja, amatera, „naturšćika“? Dok sami sebe ne prestanemo tako doživljavati, neće nas ozbiljno doživljavati niti drugi, javnost, sponzori, predstavnici javne vlasti i roditelji.Vatrogasci su, kao i izviđači, članovi udruga, a članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava su amateri, kao i mi. Pritom mislim na natjecateljske ekipe djece i mladež, čiji članovi nisu stručno osposobljeni vatrogasci, ali njihova županijska i državna natjecanja su dobro popraćena u lokalnim, županijskim i nacionalnim medijima. Njihov uspjeh je javno zapažen i zabilježen. Jeste li ikada čuli da je bilo koja ekipa izviđača, iz bilo kojeg odreda u Hrvatskoj osvojila nacionalni kup ili Državnu izviđačku olimpijadu?

Znate li da na natjecanjima ovog tipa sudjeluje čak sedamdesetak ekipa iz oko 40 izviđačkih udruga u Hrvatskoj? To su uglavnom odlično pripremljene ekipe koje šatore dižu i spuštaju u zavidnom vremenu kraćem od dvije minute. Mislite li da biste vi to bili u mogućnosti napraviti za pet minuta? Tako pripremljeni natjecatelji ozbiljan čvor zavežu za par sekundi. Pošalju 60 znakova signalnim zastavicama za tridesetak sekundi. Ovakva vremena zahtijevaju puno vježbe, truda i odricanja. Ova rečenica ima šezdeset slova i probajte je napisati rukom za 30 sekundi. 

Nemamo svi niti jednake mogućnosti, niti jednak talent. Neki mogu trenirati godinama i ne ostvariti zapaženiji rezultat u jakoj konkurenciji, dok neki s nekoliko mjeseci ozbiljne vježbe uz dobru motivaciju mogu rezultatom nadići i najbolje članove iskusne natjecateljske ekipe.

Dakle, budimo uporni i ustrajni prije svega u vježbi, redovitosti dolazaka na susrete i treninge, u trudu i želji za uspjehom, za stjecanjem novih znanja, vještina i iskustva, a posljedica toga biti će USPJEH. Uz puno truda on zasigurno neće izostati, jer dugo su ga čekale i cure koje su ovoga puta pobijedile! A kada se postigne očekivano i dugo priželjkivano – sreći nema kraja!