BP Day u Vukomeričkim goricama

  • Objavljeno: 24/02/2018
  • Autor:

Idiličnim zimskim izletom i pričom o njima: Robertu i Olave, Turovci su obilježili Dan sjećanja na osnivače skautizma.

Do samog polaska bilo je neizvjesno: idemo li na šetnju šumom pokrivenom dubokim snijegom od Kozjače do Ključić brda, samo na sanjkanje na Ključić brdo, hoće li nas zatrpati snijeg, zalediti hladni vjetar ili polarne temperature, hoće li nas uloviti ledena kiša negdje na putu? Idemo li duljom stazom, kraćim putom ili autobusom na naše odredište? Unatoč mnogim dvojbama i otvorenim pitanjima, čak 67 Turovaca, njihove braće i roditelja okupilo se na uobičajenom mjestu okupljanja te smo se zaputili autobusima u Gorice. Tamo su nam se tijekom dana pridružili još neki članovi i roditelji, koji ranije nisu stigli doći ili nisu imali snage za zahtjevnu šetnju šumom, tako da nas je u konačnici na izletu bilo čak 75.

Nismo otišli do Kozjače, sluteći da su rjeđe korišteni šumski putovi pod dubokim snijegom koji bismo morali progaziti i pet kilometara se probijati do našeg odredišta. Stoga smo odlučili nešto prije Kozjače lokalnom cestom i poljskim putom preko Rastega (Rasteka) doći do Izletišta Ključić brdo, gdje je uslijedila lijepa zimska avantura. Šetnju smo skratili na svega dva i pol kilometra. 

Put je bio poprilično zasnježen i bljuzgav, ali dobra obuća svašta trpi. Za oko sat vremena zaustavili smo se kod Matkovićeve vinske kuće, gdje smo pojeli sendviče i prisjetili se osnivača skautizma, britanskog lorda Roberta Baden Powella i njegove supruge Olave, kojima smo posvetili ovu našu avanturu. Poletarci su tada prvi put čuli za njih dvoje i saznali da smo mi, skauti stari 110 godina. Priča je ovo koju će još mnogo puta čuti, kao i njihovi stariji prijatelji, izviđači, jer svoju povijest, kao i povijest svoga naroda poznavati moramo. Povijest je učiteljica života.

Svoju smo šetnju nastavili šumskim putem od izletišta na Ključić brdu, gdje smo se rasteretili ruksaka i sanjki te smo obišli gatere s plahim  jelenima, znatiželjnim divljim svinjama i domaćim životinjama; ovcama, kozama i zečevima. Tu smo uočili odličan brijeg za sanjkanje, ali trebalo je najprije nešto toplo pojesti. Bio je to odličan lovački gulaš, a potom i domaća štrudla s toplim čajem. Malo nas je iznenadio okus “štaub” šećera na štrudli, no domaćini su brzo ispravili pogrešku, pa smo se fino “napapali” i osvježili.

Bilo je vrijeme da na odabranom brijegu utabamo snijeg i pretvorimo ga u pistu za naše saonice. Dva i pol sata ludiranja na snijegu neke je poprilično rashladilo, posebno one koji su bili malo pasivniji, dok se neki nisu dali kući. Posebno veseli bili su roditelji i naši odrasli skautski voditelji, koji su gotovo “pojeli” snijeg” sa staze. Stariji izviđači, pod utjecajem hormona sazrijevanja, radije su sjedili na sanjkama i pričali “lovačke priče”, oni trunku mlađi u blještećoj bjelini okruženja pronašli su hrpu naraljenog snijega pomješanog sa zemljom, koji im je bio privlačniji od onog čistog te su se verali i glumili kadrove iz “2001 odiseje u Svemiru”, a malci i starci jurili su nizbrdo ko’ kamikaze. 

Ludu avanturu zaključili smo još jednim toplim čajem te smo se presvukli u suho i oko 16:30 zaputili prema autobusu, koji nas je vratio kući. Mnoge je ovaj trenutak mira shrvao te su lako utonuli u san, makar nakratko. Nastavak je ubrzo uslijedio u toplom i mekom krevetu.

Ovu smo zimu odlučili provesti u prirodi. Nakon izleta na Medvednicu, u veljači smo prošetali Vukomeričkim goricama, a potkraj ožujka idemo na šetnju od Velikogoričkog vodocrpilišta do gradskog kolektora i pročistaća otpadnih voda, povodom Svjetskog dana voda. Izviđači će se istim povodom zaputiti u Sisak, gdje ćemo lokalnoj zajednici pokušati pomoći da organiziraju i pokrenu sisačke izviđače, nakon više godina odmora.