Kako bi nagradili predvodnike za cjelogodišnji vrijedan rad, počastili smo ih adrenalinskom avanturom u Lici.

Uspješan završetak jedne, okrunjen logorovanjem, i početak nove školske izviđačke godine najbolje je prelomiti aktivnošću koja opušta, motivira i puni baterije, a kako bi puni energije prionuli izvršenju brojnih radnih zadataka koji su pred nama. Prije svega to je popunjavanje postojećih i formiranje dvije nove skupine (jata), ali i tradicionalni Memorijal “Nitko da ne dođe do prijatelj drag” posvećen Tihomiru Tomašiću – Tihici, a koji ćemo ove godine organizirati i provesti u Ščitarjevu.

Dakle, kako bismo se malo opustili, zaputili smo se posljednji vikend u kolovozu u Rizvan City, avanturistički adrenalinski park u malom ličkom selu Rizvanuša, u blizini Gospića. Dva automobila bila su dovoljna za povesti nas devet, a na ovako dalek put vjerojatno se ne bismo zaputili da karte nismo uspjeli dobiti u pola cijene.

11960247_772157536227185_5955789637395904697_n

Odmah ću napomenuti da nam je svima žao što na ovako uzbudljivu avanturu nismo mogli povesti našeg Lovru, koji doduše nije redoviti predvodnik, ali je predvodnički posao odlično odradio na ovogodišnjem logorovanju u Donjem Velemeriću. No, na neke se stvari (njegov povratak “kući”, u Aziju) nije moglo utjecati.

11933474_772158032893802_7224175465273202867_n

11220139_772158056227133_8541432778745947387_n

U Lici su nas dočekali nabrijani domaćini, instruktori, planinari, GSS-ovci i nakon što su nas poučili što moramo, a što nikako ne smijemo, “natjerali” su nas da se popnemo u krošnje drveća … i avantura je počela! Privezani sigurnosnom užadi hodali smo raznovrsnim mostićima na nosećoj čeličnoj užadi, otprilike na 5-6 metara visine nastojeći ne napraviti “špagu” u zraku ili izgubiti ravnotežu na toj visini. Jedni smo druge bodrili, ali i zezali te smo ismijavali svoje vratolomne vještine. Užad je škripala, daske se ljuljale pod našim nogama, ali svi smo sretno za pola sata došli do kraja prvog dijela ovog nadzemnog puta.

11934937_772158206227118_8910997419284303779_n

11953011_772158416227097_497851998158993002_n

DSCN0834

Kao djecu čokoladom, instruktori su nas nagradili prvom vožnjom po užetu na malom Zip-lineu. Nakon toga je uslijedio nešto uzbudljiviji viseći spust kroz šumu na užetu, pri čemu se postižu brzine od oko 25 km/h. Osmjeh na lice vratio nam se tek na kraju staze.11898607_772159106227028_239240674754661413_n

11921785_772159079560364_8778066870983512414_n

Uspon na umjetnu stijenu svima je bio jednako atraktivan izazov, ma koliko visoko i nedostižno djelovao vrh. Neki su uspjeli s više ili manje muke, a neki su možda zakoračili krivom nogom, nakon čega su izgubili pravi put ili su naišli na kamenčiće koji su bili premali za dovoljno čvrst oslonac, ali pobjednika nismo tražili, a uzbuđenja nije nedostajalo. Sve smo ponovno na tlu dočekali s nagradnim pljeskom. Da nije bilo instruktora koji su nas cijelo vrijeme uspona osiguravali s pomoću užadi, pitanje je bi li itko stigao do vrha 🙂

11221776_772161089560163_598152214369928277_n

DSCN0866

Najveće uzbuđenje uslijedilo je na kraju. Ljuljačka s čijeg se vrha osjećaš kao na vrh Velebita, kojega promatraš u ravnini očiju u daljini. Nije bilo lako skupiti hrabrosti sjesti na drvenu klupu, a kada nas je instruktor prikopčao uvjeravali smo se da sigurno nije strašno. Čvrsto smo ruke prebacili preko grede, uhvatili se za sigurnosne pojaseve i tada si prvi put postavili pitanje: “Jel to meni trebalo?”.

DSCN0869

A zatim je čelična sajla uz pomoć motora i vitla počela potezati gredu unazad, u vis … do nekih 15 metara visine. Na pola puta većina nas je bila spremna zamoliti instruktora da zaustavi vitlo. Dosta je! Ali ne. Zajedno s gredom nastavili smo se dizati do visine odakle se zaista osjećaš bespomočno i sitno, kao i prijatelji koje vidiš na tlu. Majstor kaže: “Idemo na tri!” i očekuješ odbrojavanje, kad ono: “Tri!”, bez jedan-dva i osjećaš se kao izbačen iz helikoptera. Nema težine, nema oslonca, padaš slobodnim padom na tlo i onda na nekih sedam metara osjetiš da ćeš ipak nastaviti putanju koju određuje dužina čelične užadi. Šok i nevjerica još dugo vladaju tobom.

DSCN0899

11907181_772161509560121_1823592865478697533_n

11951127_772162222893383_646949442637447318_n

11947497_772162262893379_1293686018647583197_n

Tada slijedi drugi šok, nakon kojega sve postaje puno normalnije i znaš da je najgore ipak prošlo. Iz prve gornje točke težina i inercija vode te do druge gornje točke luka, na suprotnoj strani ljuljačke, gdje se ponovno osjećaš bespomočno kada tvoje putovanje krene u suprotnom smjeru, prema dolje, ali sada okrenut leđima. E, tada grimasa ponovno počne poprimati obrise tvoga lica, ono što ti je iz dupeta došlo u glavu ponovno se vratilo u dupe te je oslobodilo glasne žice da ispustiš glas … ili krik – uzbuđenja ili straha – što je tko spreman priznati. Da je druga vožnja gratis, nisam siguran koliko bi nas se odlučilo tada na još jednu adrenalinsku šok terapiju. Ali, cjelokupan program prilagođen je djeci od 10 godina i starijima. Jeftino nije, ali kada je u pola cijene prihvatljivo je.

Nakon što smo svi konačno uspjeli ponovno stati na svoje noge okupili smo se oko stola, napacali meso i zapalili roštilj. Poprimili smo mirise dima, a vatra roštilja nas je ugodno ogrijala toga ugodnog ljetnog dana, s temperaturom zraka od 36 celzijevaca. Ipak, u prirodi se s temperaturom lakše nositi.

DSCN0910

DSCN0913

DSCN0917

Posjet Lici bila je jedinstvena prilika za opskrbiti se ličkim krumpirom, koji je ljubazni mještanim (vreću od 30 kila!) bio spreman pokloniti mi. Eto, što su ti Ličani! Ipak, valjalo je nagraditi njihov rad, jer krumpir je izvađen netom prije mog dolaska.

Nakon finog ručka, kojim smo počastili svoje instruktore, valjalo je poći kući. Uz vjetar ili klimu u kosi zaputili smo se autocestom i zaključili 12 sati avanture, od kojih oko dva sata u zraku! Pravi užitak, za koji se isplati izdržati u izviđačima desetak godina. S većom grupom male djece ovo bi ipak bilo neizvedivo. Ali naši su vrijedni predvodnici zaslužili nagradu u vidu avanture za svoju dušu!11904015_772158276227111_7619904177307295236_n

Istoga dana naši su poletarci, kao članovi DVD-a Velika Gorica nastupili na vatrogasnom natjecanju u Kurilovcu i Gradskom kupu. Rezultat nam uopće nije bitan. Važno je da su se dobro proveli, družili s vršnjacima, nešto su pojeli i vratili se s priznanjem za sudjelovanje. Vrjednije od rezultata bilo je vidjeti uzbuđenje na njihovim licima, a kada vidiš koliko su pojedini članovi ekipe mali, zadovoljstvo je tim veće!

11947565_449351585237053_4636627723297763221_n

11898610_449351888570356_4858601319811488998_n

11926387_449351631903715_6752780638742141094_n